Suvremena umjetnost izgubila je svoju likovnost, a ostala joj je samo vizualnost. S druge strane, prijelaz od likovne moderne ka nelikovnoj suvremenoj umjetnosti donio je i mnogo novosti; jedna od njih je tzv. ‘probijanje četvrtog zida’. Radi se o kazališnom terminu koji označava trenutak kada se gledatelj na neki način interaktivno uključuje u predstavu, a likovi pokazuju svijest da su likovi u predstavi. Upravo će suvremena umjetnost istraživati postupke brisanja granica između umjetničkog i svakodnevnog čina, sugerirajući kako »sve je (...) umjetnost« i »svaki čovjek je umjetnik«. Novo je doba donijelo otuđenost javnosti od znanosti i umjetnosti, ali i nova filozofska tumačenja medijskog krajolika i hiperrealnosti postmoderne. Hiperrealne postaju i digitalne igre, od kojih se neke temelje upravo na rušenju »četvrtog zida«. Zbunjene reakcije na tehniku rušenja »četvrtog zida« variraju u rasponu od verbalnih reakcija na performance, preko previše doslovnog shvaćanja filmova pa sve do tragičnih nesreća, čak i samoubojstava povezanih s određenim digitalnim igrama. To da stvarnost oponaša hiperstvarnost postalo je uobičajeno, ali otvorilo se i pitanje: može li suvremeni pojedinac s time izaći na kraj? Modern art has lost its artistic character; only its visual aspect remains. On the other hand, the transition from modern fine arts towards non visual contemporary art has brought a great deal of novelties; one of these is “breaking the fourth wall”. This is a theatre term referring to moments when viewers become interactively involved in a play, and the characters become aware that they are characters in a play. Modern art has explored processes by which the border between artistic acts and everyday acts is erased, suggesting that “everything is art” and “every man is an artist”. The new era has caused the public to become alienated from science and the arts, but has also provided new philosophical interpretations of media landscapes and the hypperealism of the post-modern. Digital games are also becoming hyperrealistic, and some of these are founded on demolishing the “fourth wall”. Confused reactions to techniques of breaking the “fourth wall” vary from verbal reactions to a performance and excessively literal perceptions of film to tragic accidents or even suicides connected with particular digital games. Hyperreality mimicking reality has become commonplace, however the question arises: can the modern individual deal with this? (shrink)

U odnosu filozofije i umjetnosti, metaforičko mišljenje ima poseban status. Od antičke retorike, metafora je bitna jezička figura. U prošlom stoljeću postaje modelom estetičkih i znanstvenih procesa spoznaje i stvaralaštva i teorijskih rasprava u znanosti o književnosti, filozofiji jezika i lingvistici, tj. o hermeneutičkim, jezičkoanalitičkim i strukturalističkim paradigmama. Zanimati će nas Grassijeva hermeneutika metafore. Dok Heidegger drži da je pretpostavka metaforičkog mišljenja tradicionalno razlikovanje osjetilnog i nadosjetilnog bića, tj. da pjesništvo nije metafora, Grassi ide drugim putom, zastupajući tezu (...) da je pjevanje pjesnika i sâmo povijesni bitak zapadnog čovjeka − tumačeći npr. ironički izraz u romantičara novim oblikom mišljenja. Slično Grassiju, i Ricoeur smatra da je Heideggerova upotreba metafore ipak važnija od onoga što usput govori protiv nje. (shrink)

Prva Međunarodna filozofska olimpijada održana je 1993. godine u Bugarskoj na inicijativu Odjela za filozofiju Sveučilišta u Sofiji. Otad se neprekidno održava svake godine u mjesecu svibnju u jednoj od država sudionica. Olimpijada se održava pod patronatom najveće međunarodne asocijacije filozofskih društava FISP, uz suradnju s UNESCO-ovim Odjelom za humanističke znanosti, filozofiju i etiku znanosti i tehnologije. Osim same popularizacije filozofije, ciljevi IPO-a su poticanje na kritičko, radoznalo i kreativno mišljenje, promicanje filozofskog mišljenja u znanosti, umjetnosti (...) i društvenom životu, promišljanje o etičkim problemima u modernom svijetu te poticanje intelektualne razmjene među mladim ljudima iz različitih zemalja u svrhu promoviranja kulture mira. Odlukom Upravnog odbora Hrvatskoga filozofskog društva i u suradnji s Agencijom za školstvo, Republika Hrvatska na filozofskoj olimpijadi sudjeluje od 2007. godine. Olimpijada je potaknula niz nacionalnih natjecanja iz filozofije diljem svijeta. Ovo međunarodno natjecanje dobar je način za popularizaciju filozofije među srednjoškolskom populacijom.The first International Philosophy Olympiad was held in 1993 in Bulgaria. It was initiated by the Department of Philosophy at the University of Sofia, Bulgaria. It is held annually in the month of May in one of the participating countries. The Olympiad is endorsed by the International Federation of Philosophical Societies , the largest international association of its kind, in collaboration with UNESCO. In addition to popularising philosophy, the aims of IPO are encouraging critical, inquisitive and creative thinking, promoting philosophical thinking in science, art and social life, reflecting on the ethical problems of today’s world, and encouraging intellectual exchanges amongst the young people of different countries with the purpose of promoting the culture of peace. The Republic of Croatia has been participating in IPO since 2007 . The Olympiad has inspired a whole series of national competitions in philosophy around the world. This international competition is an excellent way to popularise philosophy amongst high school students. (shrink)

U ovom bih radu predložio jedan filozofijski pristup slici koji razlaže formu slike polazeći od njezinih formalnih elemenata, likovnih počela: kao točka ili linija, i načela: kao primjerice zrcaljenje, rotacija ili bilo koji drugi aspekt simetrije. Zanima me ponajviše sama likovnost, odnosno navlastitost umjetničkog djela u slikarstvu Nikole Božidarevića. Pri tom tumačenju pomoćno ću se poslužiti neopitagorejskom logikom kao metodom ili oruđem, na tragu metodičkog sustava I. Damjanov, čime ću, smatram, najelastičnije doći do razumijevanja cjeline načinom bliskim Paul Kleeovom promišljanju (...) slike. Potom bih dao na takovoj formalnoj analizi, koju zapravo na koncu čitam jednim filozofijskim prilogom umjetnosti, potvrdu o stilskom utjecaju braće Crivelli i Vittorea Carpaccia na formiranje stila Božidarevićeva slikarstva. Usput ću pokazati kako se takova formalna analiza obrće u jednom živom preokretu u samoodgajanje promatrača prema najvišim oblicima ljepote, tj. poredku, razmjeru, određenosti, koje najviše pokazuju matematičke znanosti.I wish to propose a philosophical approach toward the painting that explains the form proceeding from it’s formal elements, such as a dot and a line on the one hand, or as reflection, rotation or any other aspect of symmetry on the other hand. I am mostly interested in the visual aspects of painting. To support my interpretation I will use Neo pythagorean logic to reach understanding similar to P. Klee’s reflection upon the painting as such. Thereupon, by such a formal analysis, that ultimately is perceived as a philosophical contribute to arts, we will provide verification of brothers Crivelli’s and Vittorio Carpaccio’s stylistic influence on forming of Božidarević’s style. At the same time we will reveal how this formal analysis transforms itself, in a vivid reversal, into a self-education of the observer towards the highest forms of beauty, such as order, proportion, definiteness, mostly revealed by the mathematical sciences. (shrink)

Kant je pružio novi modus vivendi između znanosti i religije. Svaka od njih ima svoju stvarnost i funkciju, te se ne »natječu« jedna s drugom. Stvarnost mogućeg znanja pripada znanosti, ona ima potpunu slobodu istraživanja te stvarnosti pomoću svojih metoda. Bio je zadivljen newtonovskom znanošću koja je ovisila o empirijskim promatranjima, ali je smatrao da u znanstvenim metodama postoje ograničenja koja ostavljaju prostora religioznim vjerovanjima. Za Kanta se početna točka religije nalazi u ljudskom osjećaju moralne obveze. Kada djelujemo (...) zbog osjećaja odgovornosti, neizravno potvrđujemo da je svijet moralni poredak; prisutnost moralnog zakona pretpostavlja zakonodavca koji je njegov izvor i jamac.Kant provided a new modus vivendi between sciense and religion. Each has its own realm and function, and they do not «compete» with each other. The realm of possible knowledge belongs to sciense, which has complete freedom to explore that realm using its own methods. He was amazed by Newtonian sciense and its dependence on empirical observation, but he held that scientific methods are limited, which leaves room for religious beliefs. Kant sees the starting point of religion in man’s sense of moral obligation. When our actions are a response to duty, we implicitly affirm that the world is a moral order; the presence of the moral law presupposes the lawgiver as its source and guarantor. (shrink)

Prikazani su elementi koji olakšavaju orijentaciju u prostoru »kontaminiranom« znanstvenim prisvajanjem istina, vrijednosti, »krunskih« dokaza i konačnih interpretacija. Iz spektra modernih disciplina »izvučena« je molekulska biologija kao model za razumijevanje mehanizama kojim prirodne znanosti privatiziraju sadržaje i područja koja pripadaju široj zajednici, odnosno čitavome društvu. U bogatome arsenalu molekulske biologije posebno se ističe metoda rekombinantne DNK koja je omogućila razvoj GMO-a.GMO-i su »klasična« znanstvena kontroverza u kojoj jedna strana prepoznaje »mutante« kao nepotrebne i defektne izume, dok ih druga strana (...) predstavlja gotovim receptom za rješavanje problema okoliša, prehrane i zdravlja.Razmotrena su četiri prigovora kojima se pokušava demistificirati znanstveni hvalospjev o GMO-u.This manuscript presents elements which enable better orientation in the area “contaminated“ with scientific confiscation of facts, values, crucial evidences, and final interpretations. From the spectrum of modern disciplines, molecular biology is selected as a model for understanding of mechanisms underlying scientific privatization of contents and areas which belong to local community and the whole society as well. The recombinant DNA method, which enabled development of GMO-s, is specifically emphasized in the rich arsenal of molecular biology.GMO-s present “classical” scientific controversy in which one side recognizes these “mutants” as unnecessary and flawed inventions, while the other side introduces them as readymade recipe for solving environment, food and health related problems.Four objections are considered in order to demystify scientific hymn about GMO. (shrink)

U radu iznosimo shvaćanje da je novoplatonizam u Michelangelovom kiparstvu prisutan na dublji način nego li to shvaćaju oni koji u Michelangelovoj umjetnosti iznalaze tek simboličku ilustraciju određenog novoplatoničkog učenja. Novoplatonizam u Michelangelovoj skulpturi ne vidimo kao simboliku koja upućuje na određenu novoplatoničku teoriju. U tom bismo slučaju o novoplatonizmu u umjetnosti govorili kao o onome izvanjskom s obzirom na bit umjetničkog djela, budući da se samo nastajanje i jestvo umjetničkog djela ne temelji u postupku teorijskog razmatranja, već (...) u rukotvorenju. Polazimo od shvaćanja da je novoplatonizam s Michelangelom ostvaren izravno iz umjetničkog tvorenja u samom unutarnjem obliku umjetničkog djela.In the paper we propose attitude that Neoplatonism in Michelangelo’s sculpture is present in a deeper way than it is understood by those who in Michelangelo’s art find merely simbolic illustration of specific Neoplatonic learning. In Michelangelo’s sculpture we do not see Neoplatonism as a symbolism that is indicating a specific Neoplatonic theory. In that case we would be talking about Neoplatonism in the art as the external considering the proper essence of the work of art, since the proper emergence and beingness of the work of art is not founded in the act of theoretical consideration, but in handicrafting. Our starting point is the understanding that Neoplatonism with Michelangelo realizes itself directly out of artistic formation in the proper internal form of the work of art. (shrink)

Istraživanje je provedeno na uzorku učenika trećih razreda strukovnih škola i gimnazija. Od uključenih učenika, gimnaziju je pohađalo njih 253, a srednje strukovne škole 352 učenika. Cilj istraživanja bio je ispitati neke specifičnosti u percepciji učenika srednjih škola o važnosti nastavnih predmeta iz područja likovnih umjetnosti. Napravljena je posebna analiza samo za dvije odabrane zavisne varijable: važnost nastavnih predmeta iz područja likovnih umjetnosti za razvoj pamćenja i sposobnosti za učenje ostalih nastavnih predmeta te interes i zadovoljstvo sudjelovanjem u (...) likovnim aktivnostima. Rezultati pokazuju da ne postoji statistički značajna razlika između učenika gimnazija i strukovnih škola u procjeni sudjelovanja u aktivnostima nastave likovne umjetnosti te u procjeni važnosti likovnih aktivnosti za razvoj pamćenja i sposobnosti za učenje ostalih predmeta. Postoji statistički značajna spolna razlika u procjeni sudjelovanja u aktivnostima nastave likovne umjetnosti te u procjeni važnosti likovnih aktivnosti za razvoj pamćenja i sposobnosti za učenje ostalih predmeta. Može se zaključiti da ispitanici nisu bili u mogućnosti procijeniti koliko i u koju svrhu će im u daljnjem školovanju i budućem zanimanju koristiti kompetencije stečene u nastavi likovne umjetnosti. This research was carried out on a sample of third year pupils of vocational schools and gymnasiums. Of the surveyed pupils, 253 of them attended gymnasiums, while 352 attended vocational secondary schools. The goal of this research was to examine specificities in secondary school pupils’ perceptions of the importance of subjects in the field of the fine arts. A separate analysis was undertaken for only two selected dependent variables: the importance of subjects in the field of the fine arts for developing memory and the ability to learn other subjects, and interest in and satisfaction with participation in fine arts activities. The results show that there is no statistically significant difference between the estimation of gymnasium and vocational school pupils regarding participation in fine arts activities or in their estimation of the importance of fine arts activities in developing memory and the ability to learn other subjects. There is a statistically significant gender difference in the estimation of participation in fine arts activities, as well as in the estimation of the importance of fine arts activities in developing memory and the ability to learn other subjects. It can be concluded that respondents were unable to estimate how much or why they would use competencies gained in fine arts teaching in their continued education or their future careers. (shrink)

This research was carried out on a sample of third year pupils of vocational schools and gymnasiums. Of the surveyed pupils, 253 of them attended gymnasiums, while 352 attended vocational secondary schools. The goal of this research was to examine specificities in secondary school pupils’ perceptions of the importance of subjects in the field of the fine arts. A separate analysis was undertaken for only two selected dependent variables: the importance of subjects in the field of the fine arts for (...) developing memory and the ability to learn other subjects, and interest in and satisfaction with participation in fine arts activities. The results show that there is no statistically significant difference between the estimation of gymnasium and vocational school pupils regarding participation in fine arts activities or in their estimation of the importance of fine arts activities in developing memory and the ability to learn other subjects. There is a statistically significant gender difference in the estimation of participation in fine arts activities, as well as in the estimation of the importance of fine arts activities in developing memory and the ability to learn other subjects. It can be concluded that respondents were unable to estimate how much or why they would use competencies gained in fine arts teaching in their continued education or their future careers. (shrink)

The article considers the idea of astronomy as useful theoretical science as it was promoted by Federik Grisogono, Croatian renaissance philosopher, astrologist and physician in his work Astronomical Mirror. U ntill the Renaissance, theoretical science in principle could not be useful since this followed from the very aristotelian-platonic notion of theoretical science whose assignment was only to consider what is eternal and unchangeable. Theoretical science in any case could not be “useful science”. Grisogono considers possibility of a theoretical science – (...) mathematics – being the highest theoretical and at the same time useful science. For us, of course, astrology is none of this. However, by means of his groundbreaking notion of theoretical science, Grisogono worked towards suspending the traditional notion of the theoretical science, as well as towards opening of new possibilities of establishing the modern idea of science. (shrink)

Filozofija umjetnosti u mišljenju Anande Kentisha Coomaraswamyja povezana je tradicionalnom filozofijom. Estetika, u modernom smislu, nema veze s tradicionalnom filozofijom umjetnosti, čiji temeljni princip nije »umjetnik je posebna vrsta čovjeka«, nego »svaki je čovjek posebna vrsta umjetnika«. Coomaraswamy nastoji redefinirati suvremeni pristup umjetnosti. Suvremeni umjetnici ne stvaraju svoja djela u skladu s Vječnim Istinama. Apstraktna umjetnost nije ikonografija transcendentalnih formi nego stvarna slika razjedinjenog uma. U cilju redefiniranja pristupa umjetnosti, temeljni se jezik umjetnosti mora promijeniti; (...) edukatori i kustosi moraju biti odgovorni za poučavanje o istinskoj prirodi umjetnosti; umjetnost ne može biti jednaka estetskom iskustvu; društvo se mora reorganizirati u društvo bazirano na vokaciji, što je analogno Platonovu mišljenju.Philosophy of Art in the thinking of Anande Kentish Coomaraswamy is connected with traditional philosophy. Aesthetics in modern sense has nothing to do with traditional philosophy of art which basic principle is “The artist is not special kind of man” but “Every man is special kind of artist”. Coomaraswamy wants to redefine contemporary approach to art. Contemporary artist does not create in accordance with Eternal Truth.art is not iconography of transcendental forms but real picture of disoriented mentality. In order to redefine approach to art basic language of art must be changed; educators and curators must have responsibility to teach about true nature of art; art can not be equal with esthetic experience; society must be reorganized into one that is based on vocation in analogy with Plato’s thought. (shrink)

Moj rad u vezi s Vicovom misli polazi od stajališta da sveukupna zapadna filozofska misao – kao uostalom i religija i moderna znanost – predstavlja proizvod čovjekovog obrambenog mehanizma protiv straha od smrti kao sveopćeg ništavila, odnosno kao obrana od evidentnosti da stvari izlaze iz ničega u kojem se, na kraju egzistencijalnog ciklusa, neminovno i vraćaju. Riječ je o evidentnosti koju je starogrčka filozofija prva evocirala i prikazala.U sklopu tog općeg filozofskog obrambenog mehanizma i Vicova »Nova znanost« promatrana je kao (...) još jedan pokušaj da se u kaotičnost još neuređenih društvenih činjenica uvede određeni epistemski red, tako da se fenomenološka zbilja obuhvati u jednom racionalnom totalitetu koji će ljudskom biću pružati sigurnost.U tom smislu, Vicova filozofija, a posebice njegovo glavno djelo Načela nove znanosti, zauzima posebno mjesto unutar zapadne filozofske tradicije, jer u sebi sadržava i ujedinjuje dvije važne komponente europske misli koje će se u moderno doba razvijati u različitim pravcima. Misli se, s jedne strane, na filozofsku misao koja će svoj vrhunac dostići u Hegelovoj sistematizaciji zapadne filozofske misli i, s druge strane, na modernu znanost koja će, u svojoj sve većoj specijalizaciji u sve partikularnije znanstvene discipline i parcijalizaciji same stvarnosti, istinu identificirati s djelotvornošću proučavanih činjenica, ostavljajući po strani apstraktnu, epistemsku istinu filozofije.My report on G. B. Vico’s thought moves from the assumption that all Western philosophy – just as religion and modern science – represents the product of the defence mechanism human beings use against the fear of death seen as absolute nothingness, that is defence from the evidence that things come from the nothingness to which, at the end of their existence, they imminently return. It is the obviousness that Greek philosophy has evoked and showed first.Within this general philosophical defence mechanism Vico’s “New Science” is also seen as an attempt to introduce a kind of epistemic order in the chaos of social facts not yet systemised according to reason, trying in this way to understand the phenomenological reality inside a rational whole capable of granting security to human beings.In this sense Vico’s philosophy and especially his main work, Modern Science, holds an important position in the Western philosophical tradition, as it contains and combines two important constituents of Western thought which in the modern age will develop in various directions. We are referring to the philosophical thought which will reach its climax in Hegel’s systematisation of Western philosophy and on the other hand, to the modern science that, considered its ever increasing specialisation into always more detailed scientific disciplines and the fragmentation of reality itself, will identify truth with the fulfilling efficacy of tested facts, leaving behind the abstract epistemic truth of philosophy. (shrink)

Jaspers odbija vulgarno shvaćanje odnosa teologije i filozofije, koje se temelji na suprotnosti vjere i znanja, objave i uma. Vjera nije iracionalna. Polarnost racionalnog i iracionalnog može voditi samo k smetenosti egzistencije. Filozofijska vjera kao vjera misaonog čovjeka, u svako je doba povezana sa znanjem. Iako su znanost i filozofija jedna za drugu vezane, među njima postoji razlika. Smisao znanosti nije znanstveno dokaziv, njega može samo filozofija osvijetliti.

U ovome radu istražujem Polanyijeve glavne argumente za akademsku slobodu. Akademska i politička sloboda međusobno su blisko povezane: ako država preuzme kontrolu nad znanošću, to dovodi do kolapsa same slobode u cijelome društvu. Njegovi argumenti protiv totalitarizma oslanjaju se na njegovu anti-pozitivističku filozofiju znanosti. On definira totalitarizam kao poricanje akademske slobode koje se temelji na pragmatičkom poimanju znanosti i instrumentalističkim interpretacijama moralnih vrijednosti. Polanyijeva ideja znanosti je duhovni, idealistički opis zajednice slobodnih intelektualaca koji su strastveno posvećeni potrazi (...) za istinom i imaju autonomnu zajednicu s vlastitim pravilima i autonomnim upravljanjem. Potraga za istinom radi nje same je bitan cilj znanosti, koji se može postići jedino ako znanost ostane slobodna od političkih, ideoloških i ekonomskih utejcaja. Tvrdim da Polanyijevi uvidi mogu biti relevantni i danas, kada znanost može postati instrument profitno orijentiranih praktičnih potreba umjesto potrage za istinom samom i kada se humanistika često smatra nepotrebnom.In the present essay I investigate Polanyi’s main arguments for academic freedom. Academic and political freedom are closely related to each other: if state takes control over science, it will lead to the collapse of freedom itself in the whole society. His arguments against totalitarianism rely on his anti-positivist philosophy of science. He diagnoses totalitarianism as a denial of academic freedom which is based on a pragmatist view of science and instrumentalist interpretation of moral values. Polanyi’s idea of science is a spiritual, idealistic description of a community of free intellectuals who are passionately committed to seeking the truth and have an autonomous community with its own rules and autonomous direction. Seeking the truth for its own sake is the essential goal of science, which can be accomplished only if it remains free from political, ideological and economical influences. I will argue that Polanyi’s insights can still be relevant today, when science can become an instrument of profit-oriented practical needs instead of seeking the truth itself, and the humanities are often considered unnecessary.Dans cet essai, j’examine les principaux arguments de Polany pour la liberté académique. La liberté académique et politique sont étroitement liées : si l’Etat prend le contrôle de la science, cela conduira à l’effondrement de la liberté elle-même dans toute la société. Ses arguments contre le totalitarisme reposent sur sa philosophie anti-positiviste de la science. Il diagnostique le totalitarisme comme un refus de la liberté académique fondé sur une conception pragmatique de la science et une interprétation instrumentaliste des valeurs morales. L’idée de la science de Polany est une description spirituelle, idéaliste, d’une communauté d’intellectuels libres, passionnément dédiés à la recherche de la vérité, et qui ont une communauté avec ses propres règles et une direction autonome. La recherche de la vérité pour elle-même est l’objectif essentiel de la science, ce qui peut être accompli uniquement si elle demeure libre des influences politiques, idéologiques et économiques. J’affirme que les visions de Polany peuvent toujours être pertinentes aujourd’hui, alors que la science peut devenir un instrument des besoins pratiques orientés vers le profit au lieu de chercher la vérité elle-même, et alors que les sciences humaines sont souvent considérées comme inutiles.Im präsenten Artikel gehe ich Polanyis Hauptargumentation für akademische Freiheit auf den Grund. Die akademische und politische Freiheit sind miteinander nahe verwandt: Unterzieht der Staat die Wissenschaft seiner Kontrolle, endet dies im Kollaps der Freiheit selbst in der gesamten Gesellschaft. Polanyis Begründung gegen den Totalitarismus stützt sich auf dessen antipositivistische Philosophie der Wissenschaft. Er diagnostiziert den Totalitarismus als Versagung der akademischen Freiheit, die auf dem pragmatischen Blickpunkt der Wissenschaft als auch der instrumentalistischen Interpretation der Moralwerte basiert. Polanyis Wissenschaftsvorstellung ist eine spirituelle, idealistische Schilderung einer Gemeinschaft freier Intellektueller, die sich der Suche nach Wahrheit glutvoll gewogen zeigt und über eine autonome Community mit eigenen Regeln sowie autonomer Verwaltung verfügt. Die Erkundung der Wahrheit um ihrer selbst willen repräsentiert das essenzielle Vorhaben der Wissenschaft, welches sich allein unter Bewahrung ihrer Independenz von politischen, ideologischen bzw. wirtschaftlichen Einflüssen zuwege bringen lässt. Ich halte dafür, Polanyis Einblicke hätten auch heutzutage Relevanzpotenzial, zu der Zeit, wenn sich die Wissenschaft auf ein Werkzeug des profitorientierten praktischen Begehrens reduzieren könnte, anstatt nach der Wahrheit selbst zu fahnden, und die Geisteswissenschaften gehäuft als entbehrlich abgestempelt werden. (shrink)

Joachim Ritter i drugi su pokušali opravdati duhovne znanosti pomoću teorije »kompenzacije«. Prema Ritteru, duhovne znanosti nadoknađuje gubitke i rizike uzrokovane progresom modernizacije. Teorija kompenzacije naizgled opravdava duhovne znanosti u odnosu prema dinamici modernog svijeta. To se prima facie čini privlačnim u vremenu kada je očit uspjeh prirodnih znanosti i tehnologije, a duhovne znanosti stavljene u položaj u kojem se moraju braniti. U članku se razmatraju četiri prigovora teoriji kompenzacije: teorija je obilježena antikvarnim pristupom povijesti; (...) uzima u obzir samo konzervatorsku funkciju duhovnih znanosti; degradira duhovne znanosti smatrajući ih tek dodatkom i dopunom kulturnih promjena; te precjenjuje njihovu sposobnost u uravnoteženju gubitaka i rizika modernizacije. Disertacija o povijesti crkve ne nadoknađuje moderni gubitak vjere. Esej o Casparu Davidu Friedrichu nije nikakva nadoknada za uništen krajolik. Uvjerenje da za svaki gubitak ili štetu postoji kompenzacija je vjerojatno vezano uz religijsko vjerovanje u oprost ili uz filozofske argumente za teodiceju. Zaključak je taj da se duhovne znanosti ne smije opravdavati argumentima korisnosti. One su »korisne« jer ne moraju uopće biti korisne. (shrink)

Proturječnost stavova o položaju biologije unutar ili izvan područja znanosti može se podijeliti na nekoliko osnovnih pristupa. Prvi pristup smješta biologiju izvan znanstvenog područja zbog nedostatka univerzalnosti, nedostatka strogih generalizacija i nedostatka stroge kvantitativne strukture. Drugi pristup smatra biologiju znanošću koju treba svesti na fiziku. Treći pristup vidi značajne razlike između biologije s jedne, i fizike i kemije s druge strane, ali ipak tvrdi da je biologija prava znanost, no samostalna i s vlastitim pojmovnikom i metodologijom. Poredba načela prirodne (...) znanosti s obilježjima biologije ukazuje na nedostatak determinizma, neprikladnost esencijalizma i manjkavosti redukcionističkog pristupa u području biološkog. S druge strane, biologija ima neka posebna obilježja. Biologija je znanost samostalna u određenju svoga područja i biranju prikladnog pojmovnika i metoda proučavanja. Njezino područje, pojmovnik, logika i metodologija ne podudaraju se potpuno s onima ostalih znanosti, ali se u potpunosti ni ne razilaze.Ambiguities of attitudes on the position of biology within or outside of science domain can be divided into few basic approaches. The first approach places biology outside the scientific domain due to its lack of universality, the lack of strong generalizations and the lack of strong quantitative structure. The second approach claims that science of biology should be reduced to physics. The third approach accepts significant differences between biology on one side, and physics and chemistry on the other side, but it still claims that biology is a hard science, autonomous and with its own terminology and methodology. Comparison of principles of natural science with features of biology demonstrates a lack of determinism, inappropriateness of essentialism and pitfalls of reductionist approach in biological sphere. On the other hand, biology has some specific features. Biology is a science that has autonomy in determining its domain and choice of appropriate terminology and inquiry methods. Its domain, terminology, logic and methodology are not entirely in accordance with other sciences, but also are not completely diverse. (shrink)

Naša stvarnost bilježi dramatične promjene u moralnim stavovima ljudi. Kršćanskim i pravno-filozofskim pristupom nastojimo, u svjetlu tih promjena, promišljati pitanje etičkog aspekta zahtjeva kompetentnog pacijenta da umre te odluke liječnika povodom toga zahtjeva. Ovo promišljanje spada u područje ispitivanja osnovnih ljudskih vrijednosti. Ističemo da ljudsko dostojanstvo – kao središnja vrijednost – nije određeno vanjskim uzrocima i ne ovisi o stanju čovjekova zdravlja ili bolesti, ono je nešto unutrašnje, bitno i neotuđivo. Dakle, izvire iz cjelokupne kvalitete čovjekovog života kao osobe, kao (...) duhovno-tjelesnog bića, obdarenog razumom i slobodom, samoodgovornošću i mogućnošću samoodređenja – ukoliko prihvaćamo da je stvoren na sliku Božju . Historijska prizma promatranja ovog problema je zaista šarolika, od potpunog opravdavanja ovakvih zahtjeva, preko jedinstvene osude, sve do danas kada ovo pitanje dovodi do vrlo teških i skoro nerješivih rasprava na područjima morala i prava, uz naglašavanje da dekriminalizacija ovakvih postupaka može dovesti do »klizave nizbrdice«.Naš je polazni stav, s kršćanske pozicije, da ne postoji tako nešto kao što je život bez vrijednosti. Dakle, ističemo kršćanski pristup ljudskom životu i dostojanstvu, koji podrazumijeva postavku da čovjek ne dodjeljuje život te ga samim time niti ne može oduzeti, bez obzira na okolnosti i teškoće koje ga prate.Our reality is facing dramatic changes in the moral attitudes of people. In the light of those changes we are trying to consider the issue of ethical aspect of the competent patient’s request to die and the physician’s decision about it. This elaboration is situated within the field of questioning the basic human values. It is emphasized that the human dignity – being the central value – is not determined by external causes and not dependable on the condition of a person’s health or illnesses. Human dignity is something integral, essential, and inalienable. Thus human dignity springs from the overall quality of human life as of a unique human being, spiritual and physical being gifted with reason and freedom, self-responsibility, and the possibility of self-defining – in case we accept that a man is created in the image and likeness of God . The historical prism of considering this problem comes in varieties of forms, from the complete justifications of these requests, or their condemnation, till the contemporary disputes in the field of morality and law, with an emphasis on the possibility of “slippery slope” argumentation this decriminalization might lead to.Our starting point, from the Christian position, is that something like life without the value does not exist. Therefore we are pointing out the Christian approach to human life and dignity which presupposes the thesis saying that man does not give a life and therefore can not take it away, regardless of the hardship he might be experiencing. (shrink)

Danilo Pejović je na Odsjeku za filozofiju, nakon Milana Kangrge, predavao estetiku od početka šezdesetih do početka sedamdesetih godina, kada je tu Katedru preuzeo Danko Grlić, zajedno s kojim je preveo Heideggerov tekst O bîti umjetnosti .U Pejovićevu promišljanju umjetnosti Heidegger je, kao i hermeneutika, bio glavni orijentir u razumijevanju umjetničkog djela preko paradigme jezika i u tom je kontekstu u suvremenoj filozofiji umjetnosti, posebno ukazujući i na značaj ekspresionizma, istraživao odnos umjetnosti i prirode, tehnike, oblika, (...) zbiljnosti, osjećajnosti, razumljivosti i slobode. Raspravljanje o mogućnosti umjetnosti Pejović uvijek postavlja u epohalni kontekst, ustvrđujući da je nakon smrti Goethea i Hegela umro i jedan svijet, koji s oscilacijama seže sve do Homerova doba, a Marx samo radikalizira Hegelovo pitanje o tome čemu još umjetnost,da bi se ono nakon Marxa, u doba tehnike, još više zaoštrilo.Pejović zastupa tezu da bez pojma slobode ne možemo dospjeti do toga što jest umjetnost, a živeći u svijetu prepunu oblika uništavanja ljudske slobode, gube se osjećajnost i ljepota kao pripadne umjetnosti.Danilo Pejović hat nach Milan Kangrga an der Abteilung für Philosophie vom Beginn der Sechziger bis zum Beginn der Siebziger Jahren Vorlesungen über die Ästhetik gehalten, als diesen Lehrstuhl Danko Grlić übernahm, mit wem er Heideggers Werk Der Ursprung des Kunstwerkes übersetzte.In Pejovićs Bedenken der Kunst war Heidegger neben der Hermeneutik der Hauptorientierungspunkt im Verstehen des Kunstwerkes mittels Sprachparadigma, und in diesem Kontext in der zeitgenössischen Kunstphilosophie, mit der besonderen Betonung auf die Wichtigkeit des Expressionismus, hat er die Beziehung zwischen Kunst und Natur, Technik, Formen, Wirklichkeit, Sensibilität, Verständlichkeit und Freiheit erforscht. Die Erörterung über die Möglichkeit der Kunst wird von Pejović immer in den Epochen-Kontext gesetzt, mit der Behauptung, dass nach Goethes und Hegels Tod eine Welt, die mit den Schwankungen noch vom Homers Zeitalter dauerte, gestorben ist, und Marx radikalisiert Hegels Frage darüber, warum noch die Kunst, nur dass diese Frage im Zeitalter der Technik nach Marx immer mehr verschärft wurde.Pejović vertritt die These, dass man ohne den Begriff der Freiheit das Wesen der Kunst nicht erreichen kann, und Leben in der Welt, die voll von Vernichtung der Freiheit der Menschen ist, führt zur Verlust der Sensibilität und Schönheit als angehöriger Kunst. (shrink)

Rasprava tematizira osnovne značajke ontologijskog prilaza umjetnosti u djelu Ivana Fochta, jednog od naših najvećih estetičara i ontologa umjetnosti. Problematskog je karaktera i obuhvaća četiri bitne teme njegova mišljenja: Istina i biće umjetnosti uvodi u središnju Fochtovu ˝pred-postavljenost˝, njegov ontologijski prosedê, pitanjem: Što je to biće umjetnosti?; Moderna umjetnost kao ontološki problem raspravlja problematiziranje ontoloških pitanja moderne umjetnosti i njezin promijenjeni status u bitku suvremenog svijeta: umjetnost više nije ˝Schein˝ nego ˝Sein˝ i spoznaje smisao bitka (...) tako što ga pravi; Bit književnosti ispituje ontološke pretpostavke književnog djela kao predmet specijalne ontologije umjetnosti : njezine ontološke ˝planove˝, mjesto među drugim umjetničkim vrstama i u modernoj umjetnosti; Bit glazbe suočava se s ˝tajnom glazbe˝: pitanje Što je glazba? jedno je od najtežih pitanja koja su se postavljala filozofiji umjetnosti; u glazbi, misli Focht, krije se odgovor na pitanje o tajni umjetnosti.The article places its interest on basic characteristics of ontological approach to artin the work of Ivan Focht, one of the greatest aestheticians and ontologists of art. Itconsists of four essential themes in his thought. The Truth and Being of art introducesus into central Focht’s »vor-stellung«, into his ontological procédé,with a question: ‘What is the being of art?’. Modern art as ontological problem discussesthe themes of ontological issues of modern art and its changed status in the Being of contemporary world; the artwork is no more Schein but Sein and it knows the meaning of Being by making it. TheEssence of Literature challenges ontological presuppositions of literary work , as an issue of special ontology of artwork – its ontological »landscapes«, its place amongother artistic forms and in modern art. The part Essence of Music confronts itselfwith »secret of music«; the question ‘What is Music?’ is one of the most complicatedquestions which were asked by philosophy of art. In the music, says Focht, is the hiddenanswer to the question on the secret of art itself. (shrink)

Rad se bavi umiješanošću promatrača kao ograničenjem u racionalnom spoznavanju svijeta i otvaranjem prostora za druge oblike spoznaje. U velikoj mjeri ta se problematika tiče odnosa znanosti i vjere, pa se u uvodnom dijelu rada polazi od odnosa vjere i znanosti, a koji je kroz povijest prolazio kroz različite faze. U prvom poglavlju analiziraju se upravo etape kroz koje je prolazio odnos vjere, odnosno religije i znanosti: jedinstvo u srednjovjekovnoj sintezi, razilaženje i sukob, dijalog i komplementarnost. Za (...) ostvarenje dijaloga između vjere i znanosti ponajprije je zaslužan papa Pio XII. svojom enciklikom Humani generis . Ipak, najveći doprinos dijaloškom odnosu vjere i znanosti dao je papa Ivan Pavao II. koji je smatrao da jedna drugoj može biti od velike koristi te da samo dinamički odnos između teologije i znanosti može otkriti granice koje čuvaju cjelovitost obiju disciplina. Na jednak način, veliki doprinos uspostavi dijaloga vjere i znanosti dali su i znanstvenici, kako sa strane teološko-filozofske misli, tako i sa strane prirodoslovnih znanosti, osobito fizičari.U ovom radu se čini jedan iskorak u pogledu određenosti i konkretnog sadržaja granice koju znanosti ne mogu prijeći i preko koje se nalazi prostor za druge oblike spoznaje i za vjeru. Polazi se od stava da je za proučavanje bilo koga predmeta taj predmet potrebno odvojiti od promatrača, kako bi ga ovaj mogao podvrgnuti objektivnom proučavanju. Sam po sebi, taj je stav opće prihvaćen u svim znanostima i filozofiji, ali je suviše uopćen da bi eliminirao sve oblike umiješanosti i rafinirane pogreške pri zaključivanju.Pokazuje se da se u termodinamici i u Newtonovoj mehanici može točno definirati takvo stajalište promatrača, kojim je on potpuno odvojen od pojave koju promatra i iz kojega je u stanju da promatranu pojavu objektivno ispita. Takvo se stajalište onda količinski razlikuje od drugih stajališta s kojima bi bio »umiješan« u pojavu koju proučava. U znanostima u kojima se to može učiniti eksperimentalno se osnivaju, nalaze i koriste zakoni koji se mogu zvati »objektivnima«. No i u takvim znanostima ima oblika umiješanosti koji mogu ostati skriveni desetljećima i duže. U radu se ukazuje na tri takva oblika diskretne umiješanosti u termodinamici i mehanici. Za znanosti u kojima se točno količinsko razdvajanje objektivnih i umiješanih stajališta promatrača nije moglo učiniti, ili se načelno ne može učiniti, ne može biti ni sigurnosti od umiješanosti i time od rafiniranih pogrešaka u racionalnom zaključivanju. Odatle se sa znatnom heurističkom snagom izvodi zaključak da se u područjima spoznaje kojima se bave znanosti i filozofija racionalnim zaključivanjem može učiniti rafinirana pogreška i da postoji prostor za druge oblike spoznaje i vjeru.The introductory part of the work deals with the relation between science and other forms of cognition which has undergone various phases throughout history. The first chapter analyses the stages through which the relation between faith, i.e. religion, and science has passed: unity in medieval synthesis, divergence and conflict, dialogue and complementarity. Much credit goes to Pope Pius XII with his encyclical Humani Generis for the development of dialogue between religion and science. However, Pope John Paul II made the greatest contribution to the dialogical relation between faith and science. He believed that their relation could be of great value and that only the dynamic relation between religion and science could discover the limits that hold the integrity of both disciplines. In the same way, scientists, those of the theological-philosophical thought as well as those of natural sciences, especially physicists, have made a great contribution to setting up a dialogue between religion and science.This work is a step forward regarding the determinateness and concrete content of the limit that sciences cannot cross and beyond which is a space for other forms of cognition and for faith. The starting point is a standpoint that if one wants to study a subject, that subject has to be set apart from the observer, so that it can be objectively studied. In itself, that standpoint has been universally accepted in all sciences and in philosophy too, but it is too generalized to eliminate all the forms of interference and refined errors when drawing conclusions.It is established that in thermodynamics and in Newton’s mechanics one can precisely define such a standpoint of the observer, by which he/she is completely detached from the phenomenon he/she is observing and from which he/she is able to research the observed phenomenon objectively. Such a standpoint quantitatively differs from other standpoints, by which he/she would be “involved” with the phenomenon he/she is investigating. In the sciences in which it is possible to do that, laws that can be called “objective” are experimentally passed and adopted. But even in such sciences there are forms of involvement that may remain hidden for decades and longer. This work points at such three forms of discrete involvement in thermodynamics and mechanics. For the sciences in which a precise quantitative separation between the observer’s objective and involved standpoints was not possible, or is not principally possible, there cannot be safety of involvement and consequently of refined errors in rational concluding. Hence, with considerable heuristic strength, the following conclusion is drawn: All sciences, including philosophy, should explicitly take and put forward a view that, by rational conclusions, it is possible to make a refined mistake in their areas of cognition and that there is room for other forms of cognition and for religion. (shrink)

Iako opsežan, ovaj članak ima skromnu svrhu: sažeto i što je moguće jasnije iznijeti osnovne Kantove teze za promišljanje odnosa znanosti i religije, te pozvati na pomnjivo iščitavanje njegova opusa, kako bi u promišljanje odnosa znanosti i religije išli s Kantom, a ne mimo njega. Kantov opus nudi intrigantne povode da ga se pokuša isčitavati s ovoga stanovišta. Polazište je dano rezultatima Kritike čistoga uma. U njoj treba potražiti odgovore na pitanja: Kako je moguća priroda, iskustvo, spoznaja prirode (...) i sama prirodna znanost? Nakon toga biti će potrebno u istom djelu vidjeti kako Kant zasniva praktičnu slobodu koja omogućuje moral koji je osnova religije. Konačno, trebat će vidjeti koje posebnosti ima na umu zasnovana religija.Although extensive, this aricle has a modest purpose: to summarise and clearly expose Kant’s theses on relationship between philosophy, science and religion, and to evoke for close reading of his opus. That is all made in purpose of thinking this relation along with Kant, not without him. Kant’s offers intriguing reasons to be read from this standpoint. This standpoint is given with the results of his work Critique of Pure Reason. There should be found the answers to following questions: how nature is possible, how experience is possible, as well as knowledge of nature and natural science in itself? After that, it should be noted in the same work to see how practical freedom is founded by Kant, which enables morality as foundation of religion. Finally, it should be reflected what are the characteristics of religion based on Reason. (shrink)